MI plus

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

MI plus : Novosti,Razgovori : 02/04/2019

Razgovor: Levente Polyak – urbanist, istraživač i savjetnik u oblikovanju javnih politika

Nova generacija civilnih i kulturnih prostora u EU

Levente Polyak je urbanist, istraživač i savjetnik u oblikovanju javnih politika. Radio je na projektima urbane regeneracije gradskih ureda za urbano planiranje u New Yorku, Parizu, Rimu, Beču i Budimpešti. Polyak je u sklopu konferencije MI plus projekta u Balama održao predavanje na temu „Zajedničko planiranje i upravljanje prostorima: nova generacija civilnih i kulturnih prostora u EU“, pa smo od njega prvo htjeli doznati nekoliko primjera takvih prostora.

– Puno je primjera dobre prakse, a meni najzanimljiviji su oni o kojima sam pričao na kraju predavanja i koji stvaraju mrežu suradnika poput prostora za privremenu uporabu u Rigi. Tamo je stvorena mreža organizacija u kulturi, umjetnika i aktivista u različitim zgradama diljem grada, a putem mreže dijele resurse – zaradu i troškove. Možemo spomenuti i Case del quartiere u Torinu gdje su zgrade poput bivših farmi ili kupališta prenamijenjene za zajednicu i njene potrebe i koje nadgleda konzorcij kojeg čine gradska vlast i udruge. Takav način suradnje mi se čini vrlo progresivnim i dalekosežnim.

Angažiran si u više gradova, no možeš li nam reći nešto više o svom radu u sklopu programa reaktivacije napuštenih prostora u Budimpešti?

– U Budimpešti smo bili uključeni u rad s grupom kazalištaraca, arhitekata i umjetnika sredinom 2000-ih u bivšoj tvornici medicinske opreme koja je bila napuštena i koju smo koristili dvije godine kao mjesto za kulturna zbivanja, no tamo smo imali puno konflikata i problema. Zajedno s Centrom za suvremenu arhitekturu – KÉK koristili smo skladište iza muzeja od 2006. do 2008. gdje smo pokušali stvoriti centar za diskusije o arhitekturi i urbanizmu, a zatim smo organizaciju preselili u drugu zgradu koja se nalazi u centru grada. Radi se o poslovnoj zgradi koja ima 6.000 kvadratnih metara prostora koju smo bili u mogućnosti koristiti gotovo godinu dana. Od 2011. počeli smo razmišljati o sistematičnijem pristupu i vodili smo četverogodišnji program za otvaranje napuštenih prostora za civilni sektor i društveno poduzetništvo. Na taj smo način otvorili 12 prostora koje smo potpomagali sredstvima za obnovu i zakonskim savjetovanjem. U međuvremenu smo i mi pronašli novu lokaciju koja je blizu sveučilišta i u kojoj smo situirani zadnje tri godine.

U Budimpešti je vidljivo da većina civilnih inicijativa pokušava raditi izvan utjecaja javne sfere i bez javnih sredstava i prostora

Radio si i u Beču i Rimu – možeš li usporediti izazove s kojima si se susreo u tim gradovima? Koji su problemi slični, a koji su specifični za te gradove?

– Beč je tradicionalno top-down grad sa socijal-demokratskom vlašću i snažnim welfare programom. Većinu usluga pruža grad što ga po mom sudu ne čini otpornim na promjene, jer ako dođe do promjene vlasti u što mnogi vjeruju, veliki dio socijalne infrastrukture bit će u rizičnoj poziciji. Drugi je problem što je takav način funkcioniranja grada konzervativan i nije otvoren za nove inicijative. To su glavni problemi Beča, ali malo pomalo vidimo da se određeni dijelovi grada i njihove administracije počele otvarati neke prostore za organizacije koje plaćaju mali najam za kulturna zbivanja što stvara jedan vrlo zanimljiv ekosistem. Što se Budimpešte tiče, odnosi društvenih prostora i javne upravom su sve gori i gori. Društveni prostori su se udaljili od državnih i gradskih vlasti zbog političkih promjena, ali i zbog toga što su gradske i državne vlasti počele pritiskati i napadati civilni sektor. U Budimpešti je dakle vidljivo da većina civilnih inicijativa pokušava raditi izvan utjecaja javne sfere i bez javnih sredstava i prostora. Mislim da većina najvažnijih organizacija u kulturi i udruge civilnog društva preživljavaju na privatnim donacijama. Nezavisna kultura se u potpunosti odcijepila od javnih sredstava, a jedan primjer je i Off Biennale koje se odvija u privatnim prostorima s privatnim sredstvima sve s ciljem udaljavanja od u potpunosti korumpiranog javnog sektora. U Rimu je situacija drugačija jer mislim da je tamo odavno u funkciji jedna paralelna infrastruktura edukativnih, kulturnih, sportskih i zelenih prostora. Kvartovske organizacije, skvotovi i društveni centri pružaju svoje usluge u potpunosti nezavisno, no oni i dalje smatraju da se radi o privremenoj situaciji te i dalje gledaju na javnu upravu kao spasitelja koji će jedan dan doći donijeti pravdu. Radi se dakle o privremenoj nezavisnosti s nadom u buduće sjedinjenje s javnim sektorom što mi se čini malo preoptimistično.

Gradovi su organizirani hijerarhijski i često ne znaju što njihovi građani trebaju, što civilni sektor želi i može pružiti te na njih gledaju s visine i ne doživljavaju ih kao partnere

Koji su osnovni preduvjeti za dobru izgradnju gradova i tko su glavni akteri? Jeli teško ostvariti dobar i plodonosan nivo kooperacije među njima?

– Mislim da je tu najvažnija komunikacija i razumijevanje tko ima kakve sposobnosti, saznanja i potrebe. Grad treba znati prepoznati vrijednost tih sposobnosti kojima raspolaže civilni sektor – to je temelj svega. Gradovi su organizirani hijerarhijski i često ne znaju što njihovi građani trebaju, što civilni sektor želi i može pružiti te na njih gledaju s visine i ne doživljavaju ih kao partnere. To se mora promijeniti, a za to je potrebna bolja komunikacija i transparentnost.

Na koji se način može podići svijest građana o važnosti uporabe napuštenih prostora i njihovog dovođenja u funkciju?

– Kao prvo treba označiti koji su prostori napušteni – možda putem mapa i pokretanjem razgovora o njima, organiziranjem vođenih posjeta i otkrivanjem tih prostora široj populaciji. Drugi korak je shvatiti što bi ti prostori mogli biti kada bi bili dovedeni u funkciju, a to se može postići raspisivanjem idejnog natječaja za njih ili pozvati ljude da daju savjete za njihovu uporabu. Treći korak je potaknuti ljude da nešto zaista organiziraju u tim prostorima. Radi se dakle o osvješćivanju, imaginaciji i implementaciji.

Na kraju krajeva ljudi imaju različite potrebe za kulturnim i društvenim prostorima koje žele koristiti i koji mogu biti u potpunosti neformalni, bottom-up prostori ili mogu biti top-down i institucionalizirani – važno je da bude prostora za svih

Po tvom dosadašnjem iskustvu što pokreće bottom-up inicijative te mogu li one ići i razvijati se paralelno s top-down inicijativama?

– Mislim da mogu paralelno funkcionirati, a ono što ih potiče je želja za stvaranjem vlastitih prostora, kultura, supkultura i vrijednosti. U Budimpešti je zbog velikog buma u izgradnji i ekonomskog blagostanja što je globalni fenomen vrlo teško angažirati arhitekte za društvene projekte koji možda nisu plaćeni i zahtijevaju vlastit angažman. Radi se o periodičnoj stvari jer ljudi na kraju shvate da mogu doprinijeti kvaliteti života svojih sugrađana. Na kraju krajeva ljudi imaju različite potrebe za kulturnim i društvenim prostorima koje žele koristiti i koji mogu biti u potpunosti neformalni, bottom-up prostori ili mogu biti top-down i institucionalizirani – važno je da bude prostora za svih.

Postoji li još uvijek značajna razlika između gradova iz „starih“ i „novih“ zemalja članica EU?

– Ja ne vjerujem u podjelu na zapad/istok jer mislim da se danas više radi o podjeli na sjever/jug ili sjeverozapad/jugozapad i sjeveroistok/jugoistok. Mislim da mediteranska regija ima vrlo različitu putanju od sjeverne Europe. Više je politična i sofisticirana kada su u pitanju civilno-javna partnerstva. Možda je civilno društvo aktivnije jer usluge nedostaju, a mislim i da je Hrvatska tu negdje u sredini. Istočna Europa zna biti jako rigidna s nerazvijenim civilnim sektorom dok je sjeverna i zapadna Europa više poduzetnički usmjerena pa je dio civilnog sektora nestao jer sve postaje previše poduzetničko stoga mislim da bi trebalo pronaći balans između tih stanja.

Koji su negativni primjeri izgradnje gradova koje ne bi trebali slijediti?

– Mislim da su najnegativniji veliki radovi i ogromne investicije koje idu u kapitalne projekte. Sutra idem na manifestaciju u Rim koja je organizirana protiv takvog razvoja grada. U Mađarskoj smo svjedoci trošenja desetke stotina milijuna eura uloženih u potpuno nepotrebne stvari i mislim da je vrijeme da se ulaganja u velike infrastrukturne projekte preusmjeri u društvene projekte. Možda je to pravac u kojem bi se EU trebala kretati jer, primjerice, u Mađarskoj se grade stadioni u svakom gradiću i nitko ih ne koristi – to je pranje novca, korupcija i ne služi javnosti. Budućnost je u opreznijim i ciljanim investicijama na društvenoj bazi.

Razgovor: Levente Polyak – urbanist, istraživač i savjetnik u oblikovanju javnih politika